25. april... Malo prije osam.

Ima neke ironije i pravde u tome, moze se reci.

Prvo dijete je sin. Gluhonijem ali sin. No u to vrijeme imati dijete s slicnim poteskocama je bilo ravno ne imati nikakvo. Pa je proveo ostatak plodnog zivota pokusavajuci dobiti cedo, musko i zdravo.

Dobio je 5 curica, svaka ljepsa od ljepse, pametnija, zdravija. Ne znajuci kako da zivi s tom sramotom, odgajao ih je kako je znao, pleska za svaku slabiju ocjenu od petice, izbacivanjem iz kuce za i najmanji neposluh, jacim udarcima od samara, a neke nije odgajao nikako.

Sina je drzao uz sebe jer priznati sramotu je jos veca sramota. Taj isti sin podario mu je dvije unuke. Tu vec naziremo ironiju. A onda ga je napustio.

Da li ga je tad izdala nada napokon ili su ga godine stigle, i ono malo zenske djece sto je ostalo bilo kraj njega, napustilo ga je. Pravda je u time sto su mu podarile unuka. Pa jos jednog. Pa jos jednog... Za par mjeseci i cetvrti unuk ce da se rodi. A on nece biti djed, jer da bi bio djed prvo moras biti otac.


Ironija zivota. Karma. Kako god.