Svako ima onog kog nema.
Sanjar katastrofalnih razmjera.

I am not a second fucking choice.

Komentarii

Da ti znas sta bi ja za tebe uradio?
Rijeke bi zaustavio, brda bi sravnio.
Prepala bi se da znas ko`lko te volim,
kol`ko te obozavam i kolko gorim.

Rat bi zapoceo rat bi zaustavio,
tebi se vracam ma kud god da bio.
Da znas kol`ko te nocima gledam, kol`ko
te ljubim i kol`ko te trebam.

Ja ubijam svaki tvoj pokret,
ja pored tebe zeno bolji sam covjek.
Da ti znas kako ja osjecam nekada,
rek`o bi ti, al` mislim da bi se prepala.

Tebi se vracam sve dok sam ziv,
ti si moj izvor i ti si moj mir.
Ti si moj Jeruzalem, moja Meka,
ne bi te dao nikom za tri svijeta.

Jer srce vise nije moje,
tebi duso pripalo je...




Counter:
60813



28.06.2016.

Vise ne cekam Tahira, sto bi Nura rekla.

Sjecam se kad sam prvi put ugledala taj naslov. Nikad ga nisam procitala, pa mi nije jasno sto je ostavio takav trag na mene. Zasto sam ga se i danas sjetila, a nisam ga uzela u ruke nikad? No, otom potom.

Ono sto hocu reci da se u zadnjih 4 mjeseca moj zivot promjenio za 180° ... kao da se ne desava meni, kao da sam pogleda film u trajanu od 90 minuta. Ali se sjecam svakog osjecaja. Sjecam se kako me pogledao nakon prvog izlaska, dok sam odlazila kuci. Tog covjeka zovem muzem, a sve se desilo prije 4 mjeseca. Sve je uradio kako treba, a ja sam mislila da se neko sali sa mnom. Sve je ono sto sam ikad htjela. Hrabar, duhovit, pametan, visok, cvrste ruke, jos cvrsci zagrljaj. Oci .. joj te oci. Kao da su upile svu vrelinu svijeta. Oci djeteta, dusa djeteta, srce muskarca. Mog muskarca.

Nisam nikad ni bila za veze koje traju 10 godina, ali nisam ni ocekivala ovo sve u 4 mjeseca. Moram da vam priznam nesto. Sve smo ucinili "onako kako treba". Nisam konzervativna niti staromodna, ali mi .. mi smo sve ucinilo tako ispravno, tako cisto da sam umjesto djevojka, vec prvi dan bila spremna biti mu zena. Tog muskarca i zvanicno zovem svojim, iako mi nije potreban nijedna papir da znam da je moj. Moj muskarac, moj muz.

21.06.2016.

I did it.

- Cao Ella. - Cao.

Molim? Uvijek me zvao punim imenom, tako da sam zastala ne vjerujuci da sam dobro cula. Volio je moje ime, a mozda ga je samo volio izgovarati, a mozda nije volio Ella, pa je koristio alternativu. Mozda jer su se svi drugi razbacivali sa Ella, Ella, Ella, on se osjecao bitnijim jer nije bio u mnostvu. Jednom mi je rekao da me nikad nece zvati nadimkom. Onda kad mi je on bio sve ono sto se ispostavilo da nije, onda kad nije bio emotivno hendikepirana osoba bez mogucnosti da osjeca sram, osoba bez truna osjecaja za odgovornost, to je bilo simpaticno. Dovraga, to je bilo sve sto mi je trebalo.

Fizicki ga nisam vidjela odavno. Pomislila na njega jesam, ali rijetko. A i tad me obuzme bijes sto sam si dopustila takvu osobu. Cinjenica je da me on slomio vise od svih onih dodira kad sam imala 8 godina, vise od svih monstruma zajedno, ali hej ... on me i oslobodio. On me natjerao da otvorim oci, da prihvatim sebe ovakvu kakva jesam, on me natjerao da se otvorim nekom napokon, da pruzim sansu da me neko ima tacno ovakvu kakva jesam i da me voli. I jesam. Taj neko ce od sutra da me zove zenom. I sve zahvaljuci njemu. Tako da, nije bitno sto me vise ne zove imenom. Jer ja njega odavno ne zovem uopce.

Ne treba mi zakljucak neki da bude kraj. Jer nije. Tek pocinjem. P.s. hvala ti.


Stariji postovi