Ima neke ironije i pravde u tome, moze se reci.

Prvo dijete je sin. Gluhonijem ali sin. No u to vrijeme imati dijete s slicnim poteskocama je bilo ravno ne imati nikakvo. Pa je proveo ostatak plodnog zivota pokusavajuci dobiti cedo, musko i zdravo.

Dobio je 5 curica, svaka ljepsa od ljepse, pametnija, zdravija. Ne znajuci kako da zivi s tom sramotom, odgajao ih je kako je znao, pleska za svaku slabiju ocjenu od petice, izbacivanjem iz kuce za i najmanji neposluh, jacim udarcima od samara, a neke nije odgajao nikako.

Sina je drzao uz sebe jer priznati sramotu je jos veca sramota. Taj isti sin podario mu je dvije unuke. Tu vec naziremo ironiju. A onda ga je napustio.

Da li ga je tad izdala nada napokon ili su ga godine stigle, i ono malo zenske djece sto je ostalo bilo kraj njega, napustilo ga je. Pravda je u time sto su mu podarile unuka. Pa jos jednog. Pa jos jednog... Za par mjeseci i cetvrti unuk ce da se rodi. A on nece biti djed, jer da bi bio djed prvo moras biti otac.


Ironija zivota. Karma. Kako god.

Maloprije sam pomislila na njega. Sto dugo nisam.

Nakon par minuta su mi rekli da je umro. Ako nisam vjerovala u duse sad ...

Cuvao si me zivota, sad ces to ciniti i gore. Zelim ti mir ...