- treniram, ne pijem gazirane sokove, kafu, alkohol  ne pusim .. sta mislis kako zivim?
- ne mislim ja kako ti zivis, ja mislim od cega ces ti umrijeti ..

Sjecam se hladnoce. Uvijek sam je voljela. Mozda jer to znaci snijeg, kisu, decembar, Bozic, vruci caj, debeli sal, omiljene cizmice ... sve ono sto hladnoca predstavlja. Zimi su mi se nekako najljepse stvari desile. Sve one prije, sad mozda manje bitno, nesto i nebitno no to ne znaci da tad nisu znacile i da nisu bile fine. Ove godine sam na svijet donijela malog mene. Lezim na stolu, pored prirodnih bolova izazivaju dodatne, ne mogu izdrzati, a onda pogledam kroz prozor i snijeg. Prvi te godine (zime) ako se dobro sjecam. I odmah mi lakse, a to mnogo znaci ako uzmemo u obzir da je sve trajalo 36h. Beba je morala ostati 9 dana u bolnici, a ja sam je mogla posjetiti 12-15-18-21h dnevno, po par minuta. Samo ja, pa mogu misliti kakva patnja je Njemu bila tih 9 dana, ne vidjeti svoje dijete. Svaki put bi bila sretna jer ga vidim, ali sam se trudila sakriti osmijeh dok izlazim jer nisam htjela Njegovu patnju ciniti vecom. I bilo je momenata kad sam pucala i neprestano plakala, a On je bio uz mene, prezivljavao je i moje ponasanje i nedostatak djeteta u tisini, opet zbog mene. Spremimo se jedan dan u posjetu, ocekujemo vidjeti bebu i doma kad ono beba ide s nama. Na iducoj posjeti da dodjemo po nju sa stvarima. O srece. Doma zbrka, pripreme .. krecemo po bebu snijeg poceo da pada. Ogromne pahulje, ne sjecam se da sam ikad takve vidjela. Za neki 10-15 min spremimo bebu i krecemo doma, aaaaaaa vani .... sve bijelo. Apsolutno sve. Sreca pa smo blizu bolnice inace bi nas zatrpalo. Ne bi se ja bunila, ali beba je trebala u topli dom. Uz snijeg za mene dolazi i sreca, a ove godine je i ostala.